Kako sazreti, a da se ne odvojimo od one koja nas je stvorila? Kako izgraditi vlastitu individuu na miran način, a da pritom ne povrijedimo onu koja nas je stvorila? Zašto u početku uvijek nadvlada princip različitosti i suprotstavljanja, nemir i udaljavanje. Kako zaustaviti silnu potrebu da nas se zaustavi u tom uzmicanju? Za sve izgleda da je odgovor zdrava i slobodna ljubav. Puštanje na slobodu. Promatranje i odobravanje drugog. Svaki pokušaj da zadržimo dva tijela zajedno nasilan je i svaki daleki bijeg govori o tužnom napuštanju vlastite prirode i sebe samih. I potrebi za ponovnim zbližavanjem. Intimne priče majki i kćeri pripovijedane su na interdisciplinaran način u umjetničkim radovima četrnaest umjetnica: izraelske umjetnice More Arkadir, njemačkih umjetnica Claudije Von Alemann, Corrine Beltz i Urlike Rosenbach, te deset hrvatskih umjetnica Tanje Dabo, Vlaste Delimar, Amele Frankl, Nicolle Hewitt, Sanje Iveković, Ane Opalić, Marijane Stanić, Irene Topić, Mirjane Vodopije i Vlaste Žanić. Uz izložbu su prikazani filmovi J. Žbanić Grbavica, J. B. Ulloa Leptirova krila, I. Bergmana Jesenja sonata te su održana javna izlaganja psihologinja Alessandre Pokrajac Bulian, Sanje Smojver-Ažić i teoretičarke književnosti Andreje Zlatar, sociologinje Mirjane Adamović i kazališne kritičarke Nataše Govedić. Majke i kćeri popunile su veliku dvoranu Pogona Jedinstvo, galeriju Prozori i kino Tuškanac, a projekt su osmislile kustosice Irena Bekić i Marijana Stanić koje djeluju unutar udruge simboličnog imena 90-60-90.

Kontraverzna autorica Camille Paglia, koju autorice izložbe navode u svom uvodnom tekstu, objavila je 1991. neobično gorak tekst ‘Sexual Personae – Art and Decadence from Nefertiti to Emily Dickinson’ koji je svojim provokativnim tezama o rodu, društvu i seksualnosti izazvao jednako negodovanje kod žena kao i kod muškaraca. Prema Pagliai povijest čovječanstva rukovođena je seksom i nasiljem. Autorica je mišljenja da ljudima upravljaju nagoni koji su se uvijek krili iza vlastitih seksualnih maski te da muško i žensko ponašanje ne diktira socijalizacija nego biologija. Kad smo već kod biologije stvari, jasno je da se izložba bavi društveno konstruiranim rodnim identitetom, tim subjektivnim osjećajem pripadanja i nepripadanja, no živo je pitanje koliko je u svim našim pričama društveno konstruirani rod poistovjećen s pravim ili pripisanim spolom i je li uopće povezan sa seksualnim orijentacijom, je li uopće seksualan ili je bez seksualne identifikacije.

Nešto što sigurno ostavlja trag je nacionalna, lokalna i obiteljska podjela uloga i borba s njihovim prihvaćanjem ili odbijanjem. Taksonomija, kako ona naučena, preuzeta, tako navodno i ona genetski determinirana, čini veliku zbrku u stvaranju identiteta.

Umjetnički pristup svakako problematizira sva ta pitanja o rodu, ulogama i društvu, no ono specifično za ovu grupu ljudi, u ovom slučaju žena, naglašeni je individualizam i rješavanje osobnih intimnih priča vezanih uz majčinstvo, sazrijevanje, odvajanje i vlastitu izgradnju unutar društva, obitelji i kroz primarni odnos svakog bića prema majci i majke prema djetetu, na ovoj izložbi posebno majke prema kćeri.

Umjetnice bilježe tragove osobnih strahova, dvojbi, ushita, tragedija – tragove svojega bivanja, bez velikih riječi radi se inventura vlastitih života opisujući primjer odnosa majka – kći.

Kao što je vidljivo iz naslova izložbe, ipak ovdje nije riječ o općem odnosu roditelj – dijete, ovdje još postfeminizam vodi bitku s feminističkim pitanjima sedamdesetih godina: vidljivosti žene u društvu i traži ovim naslovom bolje, vidljivije mjesto u društvenom smislu. Upravo u toj odlučnosti da se suprotstavi nevidljivosti, žudi se za sve većim zanimanjem javnosti. Zanimljiv je podatak da izložbu nije pogledala samo umjetničko-kustoska javnost, već i šira publika za kojom žude umjetnici i kustosi, a upravo je i to jedan od razloga zašto se pojavljuje u časopisu za arhitekturu i kulturu. Koliko je nesvjesni i simbolički jezik blizak arhitekturi vidljivo je u jednom klasiku, Le Corbusierovu stroju za življenje, odnosno tijelu kao kući, a tu je onda i vječna vjera u architecture parlante, arhitekturu koja govori simboličkim jezikom. Nezaobilazna je u ovom trenutku i kuća za lutke, odjeća koja tijesno prianja, građevina koja istodobno štiti i zarobljava; sklonište, tvrđava, stanište i zatvor i nekako u tom odnosu je izgrađena ta bliska veza majki i kćeri.

Judith Butler je američka poststrukturalistička teoretičarka koja je dala značajan doprinos feminističkoj teoriji, političkoj filozofiji, queer teoriji i etici, a u svojoj knjizi Nevolje s rodom kritički problematizira radove Simone de Beauvoir, Julije Kristeve, Freuda, Lacana, Derride i drugih, a što je najznačajnije i Foucaulta. Jedan od zanimljivih zaključaka knjige je da su sva naša ponašanja stilizirana i performativna, te da ono što radimo većinom nije dobrovoljan izbor, već kako to kaže Judith Butler onaj foucaultovski regulativni diskurs ili disciplinski režim odlučuje što je dozvoljeno i prirodno umjesto nas. Također smatra da su rodne uloge nastale performativnošću i citatnošću, te naglašava ulogu ponavljanja u performansu i posuđuje od Derride teoriju o iterabilnosti, kao obliku citiranja. Koncept performativnosti roda je ključan, proteže se izvan roda i može se smatrati punom teorijom subjektivnosti. U svim njezinim pitanjima Butler i dalje smatra performativnost centralom idejom.

No, ako uzmemo da je briga o djetetu ipak primarni instinkt majke, a ne samo imitirani performativni model, zaključit ćemo da je jadna Madame Bovary, koju spominje autorica izložbe, zapravo tragična bolesnica. Kako onda opisati odnos klasicizma prema moderni nego kao zlostavljanje i neprihvaćanje? Posebno je zanimljiv dio autoričina teksta o izložbi Majke i kćeri kada govori o konceptu djevičanskog majčinstva. Djevica Marija – majka i djevica, bezgrešna, jedinstvena, univerzalna, oslobođena je od žudnje, od sebe; ona koja obožava svoje dijete i pati za njim. Idealna majka. Takva neindividualizirana, idealna majka u realnosti postaje drugačija i koliko god ljubila svoje dijete, strahuje, griješi upravo zbog te ljudske ljubavi koja, ruku na srce, uzrokuje patnje na jednoj i drugoj strani. Ljubav je to sa strahom, ponekad slabost uzrokovana nespavanjem, a ponekad uhodani obrazac – stečen, naučen, zadobiven vremenom. Zbog straha i osjećaja odgovornosti heroina Majka gubi kontrolu, tada idealna slika majke u svakodnevnom životu puca te nastaje prostor za odvajanje, majke od kćeri i kćeri od majke. Prostor je to za istovremeno i obostrano identificiranje i razlikovanje, ljubav i otpor. Gledano kroz razvoj feminističke misli ti su odnosi elastični i mijenjaju se od otpora prema ultimativnom majčinstvu, do želje za ponovnim ostvarivanjem idealnog majčinstva koje sada nesvjesno priželjkuju majke u radnom odnosu. U svakom slučaju prostor je to borbe za neka osnovna prava slobode i prirodnog života s djetetom, gdje na njega sada gledamo kao na zreli vlastiti odabir. No, pitanje je i dalje otvoreno u kojoj se mjeri žene približavaju svojoj prirodi, a koliko je barem dijelom njihovo ponašanje uvjetovano društvenim odnosima.

Na izložbi je moguće pratiti generacijski pristup temi od ranih feminističkih radova Ulrike Rosenbach koja majčinstvo tretira kao uznemirujuću, gotovo represivnu ljubav. Njezino umotavanje djeteta, omotavanje sebe i djeteta trakom, na način da ga veže za sebe stavljajući ga u krilo, trakom ponovno formira jedno tijelo. Video rad je snažna vizualna interpretacija grubog pokušaja vezivanja djeteta uza sebe koja kad se ovako prikaže, čini vidljivima agresivnost i neprirodnost tog čina koji smo odrastajući, u većoj ili manjoj mjeri, osjetili kao gušenje. Rad Sanje Iveković koja propituje žensku poziciju u javnom muškom prostoru, prostoru politike i povijesti, u duhu je ranofeminističkih promišljanja i borbi za vidljivost žene u društvu. Radovi mlađih umjetnica prikazuju odnos majke i kćeri kao promjenjivi proces tijekom životne, svakodnevne prakse bazirane na oponašanju, preslikavanju, svjesnom i nesvjesnom uzvraćanju – uzajamnosti.

Performans Nicole Hewitt i Billie Hewitt Pavlice izveden je u suradnji s Igorom Pavlicom. Ovaj rad Nicole Hewitt One, two, three Mother caught a flee jedini je u intimne ženske priče uveo muškarca, djetetova oca, supruga. Nicole Hewitt, profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na svoj način uvijek proaktivno komentira i kritizira sustav, pa tako i naziv ove izložbe. Rana feministička misao ovdje je zamijenjena suvremenom intimnom pričom pronalaženja svoga mjesta, puštanja svoga glasa i osluškivanja njegova odraza na zajedničku izvedbu, pokušaj usuglašavanja, ono neprestano namještanje, osluškivanje drugog. Međusobne odnose koje grade majka, otac i kći, interpretira kroz traženje svog mjesta i razumijevanja s kćeri i njezinim ocem koje predstavlja kao one koji su duo: ‘oni su muzičari, Billie pjeva, Igor svira, a za ovu priliku ja nastupam s njima s nekim svojim riječima’.

Sveučilišna profesorica i teoretičarka književnosti Andrea Zlatar napominje kako su zapadnoeuropske književnosti, posebno njemačka i francuska, imale krajem 1970-ih i 1980-ih književni val koji je tematizirao odnose majka – kći, dijelom vezan uz drugu generaciju feminističkih teorija iznjedrivši pritom tri karakteristične pojave u sagledavanju odnosa majki i kćeri. Prešućivanje intime u kojoj se osnovne i osobne stvari o obitelji saznaju na kraju, a osjećaju cijelo vrijeme odrastanja. Neiskreni odnos zbunjuje u odrastanju, kada osjećamo da stvari nisu onakve kako ih se prezentira, ali za to ne dobivamo potvrdu pa ih ne rješavamo, nego postajemo nesigurni. Model nesigurnosti i lažnog predstavljanja prenosimo dalje. Priroda emocionalnog odnosa s majkom utječe na razvoj žene kao kćeri i kao majke, a kvaliteta emocionalnoga odnosa između majke i kćeri je rezultat uzajamnoga utjecaja majke na kćer i kćeri na majku. Druga tema koju navodi Zlatar je starenje kao obrat. Majku ispunjava odnos brige prema djetetu i kad ono odraste, djecu briga brine, guši, sputava, no kako Zlatar ističe starenje obrće odnos i tada kćeri preuzimaju naučeni obrazac brižnosti – dodajem samo da se slična stvar događa u slučaju bolesti majke – uglavnom moć se izražava kroz brigu. A nemoć traži brigu i dobiva je. Na taj način vrlo realistično i zornim prikazom predanosti i kontinuiteta, brigu za majku prikazuje rad Vlaste Delimar Pripremanje za starost. Zanimljivo je vidjeti kako umjetnica traži svoje mjesto u tom odnosu, sagledava sebe i majku, odnose moći, potrebe, ega, brige i ljubavi. Ona to opisuje svojim riječima na sljedeći način: ‘Fotografije iz prošlosti postavljam kao emotivni balans potreban i njoj i meni.

To je bilježenje onih momenata koji se nameću kao nešto na što nisam još bila spremna, ali se dogodilo. Starost (majke) je došla u obliku nepoznatog.

Introspektivni zapis kao autobiografski pristup nastavljam dalje, individualna mitologija kao da je neminovna. Egzistencija je promjenjiva u obliku prolaznosti koja nas neumoljivo prati. I dok je izraz u ich formi neka vrsta narcisoidne idealizacije i propitivanje vlastitog jastva kroz postavljanje vlastitog ega u prvi plan, s vremenom se nameće potreba svoj ego staviti u drugi plan.’

Kao treću pojavu u hrvatskoj književnosti Zlatar ističe pod zajedničkim nazivnikom Konflikt nije srž odnosa, koja je velikim dijelom zastupljena i u radovima naših suvremenih umjetnica, primjerice u video radu Vlaste Žanić u kojem se ona uređuje pred ogledalom, zajedno sa svojim kćerima: šminkanje kao prihvatljiva, zajednička radnja majke i kćeri govori o prihvaćanju, imitiranju, ujednačavanju.

U video radu Priroda umjetnica Tanja Dabo ispituje umjetničku prirodu umjetnika u razgovoru s psihijatricom koji se čuje kao glas, koji objašnjava kako se odvajamo od roditeljske figure u procesu individuacije i kako nas odnos s našim roditeljem drži uspravnima. Slike koje prikazuje video su snimke livade, cvijeća, prirode.

U izuzetno emocionalno nabijenom radu Ane Opalić zaigranost, sloboda, smijuljenje autorice kao kćeri te ozbiljnost majčina lica i nerazumijevanje pretvaraju se u ljubav u završnom, iskrenom osmijehu majke – je li to slobodna ili urođena ljubav i odobravanje nije ni bitno.

Prema izlaganju psihologinja na izložbi nedavna istraživanja potvrđuju da privrženost majci određuje sve naše odnose u životu, zato ako još niste razriješili svoj odnos s majkom (ili ocem), vrijeme je da to učinite. Ako jeste, uzvratite ljubavlju.